Dok sam zadovoljno pratila kako kum Jura pedantno “veze” podne pločice u mojoj kuhinji razmišljala sam kako je i namještaj u kuhinji dotrajao a nemam još konstrukciju u glavi. što, kakvo, koliko… Rekla sam kumu da sam znancima arhiva dobrih majstora i samo da mi nedostaje sjajan stolar. Svjesna da sam vrlo zahtjevna ali financijski sputana nisam se baš nadala skorom rješenju. Ali, kum Jura je bio na potezu:
– imam ti ja susjeda koji ti bu po volji.
– a jel radi bar upola tako fino kao ti?
– e, on ti radi malo bolje od mene.
– ma daj, to ne može nitko.
– ma, kad ti velim…
E pa, kad kum Jura to kaže onda to nije bez veze.
Braća Veselići i ja obišli smo prodavaonice namještaja, naravno i onog luksuznog.
Njihova izjava da oni mogu napraviti baš sve što se može vidjeti učinila mi se pretjeranom ali su je rekli tako tiho i samozatajno pa sam skoro povjerovala. Nagledali smo se, nadivili, dogovorili rješenja ovakva i onakva u čemu su braća pokazala izvrsnu domišljatost i inicijativu… i dogovorili posao i nakon nekog vremena sam počela hodočastiti u njihovu radionicu kad je “moje” bilo na redu. Radionica uvijek uredna, njih dvojica tihi, radišni, pristojni, uvijek čisti – a ono što je izranjalo izazivalo je spontane izraze pohvale. Nisam se bojala da će pohvale podići dogovorene cijene koje su ionako bile vrlo korektne u odnosu na one koje smo susretali po salonima namještaja.
Nisam stručnjak za tehnologiju ali oči imam, i to vrlo istančane za drvo. Fino drvo i fina izrada. Lijepo nije isto što i fino – ovdje je oboje.
Naravno, slijedila je poslije i soba, pa još neka rješenja u drugim dijelovima kuće, naravno i prijatelji su zadovoljni da sam popisu dobrih majstora dodala i stolare.